понедељак, 6. август 2012.

ZVIŽD NEČUJNOG DUHA



Pek - Miroslav Lukić


Iznad na izgled mirne površine vode bujnog Peka prohujao zvižd nekog nečujnog duha. Ne čujete ga? I ne možete ako se uzdate samo u čula svoga tela. Prodrete li malo dublje u svoje biće čućete zvižduk neke posebne arije koja budi iz sna. Možda nas i u san vraća, onaj verniji od same stvarnosti zagrnute varljivim odbleskom doživljenog.  Priroda je stvorila nevidljive oči i uši koje tek u dubinama našeg bića odzvanjaju zviždukom nečujnog koji leti. Doleteo ogrnut vetrom, ili mi se učinilo. Možda je to ipak bio ushićen drhtaj jova i vrba pred osećajem otkovenja prisustva njegove još neuhvaćene lepote. Prisagle se i nadvile nad vodenim okom ne bi li bar odblesak lepote uhvatile za trenutak. A tamo, na blagoj ustalasanosti površine samo slika njihovih tela i zelenih haljina. Onaj osećaj je duboko pod vodom zelenog oka Peka i zato su se toliko nadvile kao da bi zaronile u njegove tajne dubina. Kao da grle reku i u zagrljaju iskazuju čežnju svog bića da ga spoje sa onom koja im život daje. One ne bi sebe mogle drugačije videti jer im Bog nije dao druge oči do reke i neba kako bi same sebe ispisale u godovima svojih tela. Za trenutak On je zatalasao mirnu povšinu zelenkastog oka reke i one videše same sebe, drhtaj lepote što im tela obavija, svoje nemirne ruke koje pokušavaju osetiti dodir. A možda se skrio u osmeh reke koja namiguje svojim zelenim okom, zahvalna što kroz prste zrelih jova i vrba vidi letnje sunce i uzvraća lepotom titraja date joj darove. Divlja priroda im je podelila posebne darove na rođenju, još u klici prasemena koju je taj duh posejao duž Peka. Ponekad proleti nemarno zviždući, tek toliko da nam vrati sećanje na san veći od svakog poimanja našeg razuma. Negde gde oblik bića i vode i jova i vrba i neba i sunca, šapuće priču o nezadrživosti toka života. Ni reka, ni drveće, ni nebo, ni mi sami više nikada nećemo biti isti. Samo slika ovog trenutka ostaje zapisana u prostorima snova, i odjekuje kao eho zvižda jednog nečujnog duha, kao san koji je neprolazan.

Su Tanasković



Нема коментара:

Постави коментар