| Pek - Miroslav Lukić | 
Iznad
 na izgled mirne površine vode bujnog Peka prohujao zvižd nekog nečujnog
 duha. Ne čujete ga? I ne možete ako se uzdate samo u čula svoga tela. 
Prodrete li malo dublje u svoje biće čućete zvižduk neke posebne arije 
koja budi iz sna. Možda nas i u san vraća, onaj verniji od same 
stvarnosti zagrnute varljivim odbleskom doživljenog.  Priroda je 
stvorila nevidljive oči i uši koje tek u dubinama našeg bića odzvanjaju 
zviždukom nečujnog koji leti. Doleteo ogrnut vetrom, ili mi se 
učinilo. Možda je to ipak bio ushićen drhtaj jova i vrba pred osećajem 
otkovenja prisustva njegove još neuhvaćene lepote. Prisagle se i nadvile
 nad vodenim okom ne bi li bar odblesak lepote uhvatile za trenutak. A 
tamo, na blagoj ustalasanosti površine samo slika njihovih tela i 
zelenih haljina. Onaj osećaj je duboko pod vodom zelenog oka Peka i zato
 su se toliko nadvile kao da bi zaronile u njegove tajne dubina. Kao da grle reku i u zagrljaju iskazuju čežnju svog bića da ga spoje sa onom koja im život daje. One ne bi sebe mogle 
drugačije videti jer im Bog nije dao druge oči do reke i neba kako bi 
same sebe ispisale u godovima svojih tela. Za trenutak On je zatalasao mirnu povšinu zelenkastog oka reke i one videše same sebe, drhtaj lepote što 
im tela obavija, svoje nemirne ruke koje pokušavaju osetiti dodir. A 
možda se skrio u osmeh reke koja namiguje svojim zelenim okom, zahvalna 
što kroz prste zrelih jova i vrba vidi letnje sunce i uzvraća lepotom 
titraja date joj darove. Divlja priroda im je podelila posebne darove na
 rođenju, još u klici prasemena koju je taj duh posejao duž Peka. 
Ponekad proleti nemarno zviždući, tek toliko da nam vrati sećanje na san
 veći od svakog poimanja našeg razuma. Negde gde oblik bića i vode i 
jova i vrba i neba i sunca, šapuće priču o nezadrživosti toka života. Ni
 reka, ni drveće, ni nebo, ni mi sami više nikada nećemo biti isti. Samo
 slika ovog trenutka ostaje zapisana u prostorima snova, i odjekuje kao 
eho zvižda jednog nečujnog duha, kao san koji je neprolazan.
Su Tanasković
 
Лепо. Има и ситних грешака. Исправите их. Овај блог нема много посетилаца, као и фотографија јова, Пека. Помишљам да вам пошаљем стотинак фотоса да их погледате; напишете кратке легенде уз њих, као уз овај пост. Јер ми ови са Гуг. све чешће шаљу упозорења да бришем фотографије на својој меморији, диску, ГООГЛ сликама, како бих могао да шаљем и
ОдговориИзбришипримам електронску пошту... Али, то би било претенциозно, за твоју душу, па предлажем да кренеш кроз своје меморије и фотосе и почнеш полако да додајеш нове кратке постове покушавајући да проникнеш у фотографије које те подстичу да наставиш трагом који си започела 2011.
2012. Тада Пек није био мртва река, већ само запуштена, препуштена самој себи...
ОдговориИзбришиДа, леп је наслов тог првог поста (могао би бити заједнички за педесетак или седамдесетак сличних, прочешљај своје албуме, нотесе....)
ОдговориИзбришиМислио сам на наслов "ИЗ...." итд. Не на наслов поста;збунио сам се мислећи на многе друге ствари...
ОдговориИзбриши